Hrvatski strukovni sindikat medicinski sestara/tehničara Kbc Split

Prava radnika - dopis

Dopis ravnatelju Kbc Split po pitanju prava radnika ...

 

HRVATSKI STRUKOVNI SINDIKAT MEDICINSKIH SESTARA- MEDICINSKIH TEHNIČARA

PODRUŽNICA KB  SPLIT

SINDIKALNI POVJERENIK

SILVANA GANZA

 

U Splitu, 29. svibnja 2015. godine

 

KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR SPLIT

n/p

-          predsjednika Sanacijskog vijeća

-          članova Sanacijskog vijeća

SPINČIĆEVA 1
21 000 SPLIT

 

 

Predmet: Prava radnika u KBC Split

 

 

Poštovani gospodine Predsjedniče, poštovani članovi Sanacijskog vijeća,

 

obraćam Vam se kao sindikalni povjerenik Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara - medicinskih tehničara zbog brojnih problema s kojima se radnici KBC Split susreću u ostvarenju svojih radnih prava, a o kojima kao sindikalni povjerenik te kao jedan od sindikalnih povjerenika s pravima i ovlastima radničkog vijeća, redovito obavještavam Poslodavca, odnosno sanacijskog upravitelja u nastojanju da ćemo iste riješiti na obostrano zadovoljstvo.

Međutim, kako od strane sanacijskog upravitelja sve češće nailazim na nerazumijevanje oko izloženih mu problema, a isto tako i nedostatak volje za njihovo rješavanje, ali općenito i na nedostatak komunikacije, odnosno neodgovaranja na upućene dopise, prisiljena sam pomoć zatražiti od Sanacijskog vijeća te ovim putem tražim da Sanacijsko vijeće KBC Split na svojoj sjednici raspravi o dolje navedenim problemima.

Prvenstveno se to odnosi na problem ostvarenja prava radnika na naknadu za trošak prijevoza sukladno odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama. Navedeni problem nastojim riješiti s Poslodavcem već duže vrijeme i brojnim dopisima koje sam Poslodavcu uputila kao sindikalni povjerenik Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara- medicinskih tehničara ili zajedno s ostalim sindikalnim povjerenicima s pravima i ovlastima radničkog vijeća.

Kako je pitanje naknade troškova prijevoza radnika uređeno Temeljnim kolektivnim ugovorom za javne službenike na način opisan u odredbi članka 67. te načelima i tumačenjima Povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora,a u KBC Split i Pravilnikom o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima radnika Kliničkog bolničkog centra Split, više sam puta osobno te u suradnji s ostalim sindikalnim povjerenicima upozoravala Poslodavca na nezakonitost odredbi Pravilnika koje se odnose na naknadu za trošak prijevoza jer njihova primjena umanjuje pravo radnika zajamčeno kolektivnim ugovorom, što radnicima u konačnici nanosi štetu. Naročito uzimajući u obzir tumačenja Povjerenstva koja propisuju da se „Pod pojmom adresa stanovanja podrazumijeva stvarna adresa s koje zaposlenik najčešće dolazi na posao i s posla“, (tumačenje 5/67 od 6. veljače 2013. godine).

Pozivajući se na spomenute odredbe Pravilnika, Poslodavac ne priznaje radnicima pravo na naknadu za trošak prijevoza u slučaju promjene prebivališta, odnosno ostavljeno mu je da po svojoj slobodnoj volji odlučuje o pravu na priznavanje troškova prijevoza u slučaju kako je u pravilniku navedeno ako se radnik preselio zbog sklapanja braka ili drugog opravdanog razloga.  Koji su to „drugi opravdani razlozi“ ostavljeno je samovoljnoj ocjeni Poslodavca budući da nisu propisani nikakvi kriteriji.

Prema Ustavu Republike Hrvatske svatko tko se zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima pravo slobodno se kretati i birati boravište (čl. 32. st. 1. Ustava). Sadašnjom odredbom Pravilnika Poslodavac neopravdano uzima u svoju nadležnost priznavanje ili nepriznavanje promjene adrese stanovanja radnika i time zadire u njegovo osobno pravo da bira adresu stanovanja, dakle zadire u pravo koje je izvan okvira radno-pravnog statusa jer svakoj osobi pa tako i radniku, pripada pravo da slobodno bira gdje će se nastaniti. Odredba koja poslodavcu daje pravo odlučivati da se pojedini radnik  preselio "opravdano" , a drugi radnik "neopravdano" je diskriminatorna.Također je diskriminatorno postupanje Poslodavca da promjenu adrese stanovanja priznaje u slučaju kada se promjenom adrese stanovanja smanjuju troškovi prijevoza, a u slučaju povećanja troškova prijevoza, ne priznaje promjenu adrese stanovanja radnika.

Isto tako, sam Poslodavac u slučaju promjene adrese stanovanja zahtjeve radnika za priznavanje prava na naknadu za trošak prijevoza odbija pozivajući se na odredbu Pravilnika koja je već gore spomenuta, a kojom je propisano da se pravo na naknadu za trošak prijevoza radniku utvrđuje prema adresi koja je navedena u ugovoru o radu u trenutku njegova sklapanja.

S druge strane, Poslodavac u određenim slučajevima ne postupa po navedenoj odredbi Pravilnika, jer radnicima kojima je u ugovorima o radu navedena adresa stanovanja uglavnom izvan Splita, ne priznaje pravo na naknadu za trošak prijevoza prema toj, u ugovoru o radu navedenoj adresi, već u samom ugovoru utvrđuje da će se o pravu na naknadu za trošak prijevoza odlučiti posebnom odlukom ili ugovara naknadu za trošak prijevoza samo za I. zonu. Iz navedenog proizlazi  sljedeće:

1.      Poslodavac u slučajevima u kojima je u ugovoru o radu utvrđena adresa stanovanja na temelju koje radnik ima pravo na mjesni prijevoz prve zone, poziva se na primjenu Pravilnika i radnicima ne priznaje pravo na naknadu za trošak prijevoza u slučaju preseljenja na drugu adresu stanovanja.

2.      U slučajevima kada je u ugovoru o radu kao adresa stanovanja navedena adresa na temelju koje bi radniku pripadalo pravo i na naknadu troškova međumjesnog prijevoza, Poslodavac izbjegava primjenu odredbe Pravilnika po kojoj se pravo na naknadu za trošak prijevoza određuje prema adresi stanovanja navedenom prilikom zaključenja ugovora o radu, odnosno u samom ugovoru o radu ili kasnije donesenom odlukom utvrđuje da radniku pripada pravo na naknadu za trošak mjesnog prijevoza samo za I. zonu.

Činjenica je da je Temeljnim kolektivnim ugovorom, a i zaključcima Povjerenstva za tumačenje Temeljnog kolektivnog ugovora jasno propisana i određena svrha prava na naknadu za trošak prijevoza na posao i s posla kao i način ostvarenja tog prava. Međutim, ono s čim se radnici u pokušaju ostvarenja svojih prava susreću je to da su zbog različite primjene Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim pravima radnici dovedeni u neravnopravan položaj.  Isto tako radnici koji su promijenili prebivalište također su dovedeni u neravnopravan položaj budući da zbog nepostojanja jasnih kriterija, Poslodavac samovoljno odlučuje kome će priznati pravo na naknadu za trošak prijevoza iz opravdanih razloga, a kome će isti zahtjev odbiti zbog neopravdanih razloga.

Navedena situacija izaziva nezadovoljstvo i pravnu nesigurnost radnika te sam kao i sindikalni povjerenik u ime Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara – medicinskih tehničara, ali i zajedno s ostalim sindikalnim povjerenicima s pravima i ovlastima radničkog vijeća, u nekoliko navrata zatražila promjenu sporne odredbe Pravilnika.

Budući da nismo naišli na razumijevanje Poslodavca u vezi rješavanja navedenog problema, ukoliko se navedeno pitanje ne riješi, sukladno preporuci Inspektorata rada, sindikalni povjerenici s pravima i ovlastima radničkog vijeća iskoristiti će zakonsku mogućnost sukladno članku  27. st. 6. Zakona o radu.

Sljedeći problem o kojemu sam obavijestila sanacijskog upravitelja odnosi se na obračun naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog priznate ozljede na radu. Naime, članica Sindikata koja je na bolovanju zbog priznate ozljede na radu, obratila mi se smatrajući kako joj naknada plaće nije obračunata u skladu s pozitivnim propisima. Provjerom obračuna došla sam do zaključka da je članici isplaćena umanjena naknada te sam o istom odmah obavijestila Poslodavca, tražeći provjeru konkretne situacije pozivajući se na odredbe Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama koje uređuju to područje.

Na navedeni dopis sanacijski upravitelj očitovao se na način da ne osporava odredbu članka 59. st. 2. Temeljnog kolektivnog ugovora kojim je propisano da radniku za vrijeme dok je na bolovanju zbog ozljede na radu pripada naknada u 100% iznosu njegove plaće u prethodna tri mjeseca kao ni odredbu članka 9. Zakona o radu, ali da,citiram„…člankom 59. TKU-a nije propisana metodologija izračuna visine satnice za vrijeme bolovanja (niti da ne postoji tumačenje Povjerenstva za tumačenje) te da se bez tog izračuna ne može odrediti visina naknade za vrijeme bolovanja…“ te da se obratimo Povjerenstvu za tumačenje Temeljnog kolektivnog ugovora sa zahtjevom za tumačenje navedenog članka.           

Nakon toga Sindikat je uputio dopis Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu HZZO) i dobio odgovor HZZO-akoji sam proslijedila Poslodavcu iz razloga što je u njemu jasno i precizno objašnjen postupak i način obračuna naknade plaće za vrijeme bolovanja radnika zbog priznate ozljede na radu sukladno odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju odnosno jasno je definirana metodologija izračuna naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog priznate ozljede. Iz obrazloženja HZZO-a jasno je da, za vrijeme bolovanja zbog ozljede na radu, sukladno Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju radnik ima pravo na naknadu plaće u iznosu 100% prosječne plaće koja mu je isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je otvoreno bolovanje. Dakle, visina naknade plaće utvrđuje se prema prosjeku isplaćenih plaća u razdoblju od 6 mjeseci, odnosno prosječni iznos plaće dobiva se zbrojem isplaćenih plaća u šestomjesečnom razdoblju i podijeli se s brojem sati rada za koje je plaća isplaćena.

Naknada plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad koju je KBC Split kao Poslodavac isplatio spomenutoj članici za mjesec listopad 2014. godine, bitno se razlikuje od izračuna dobivenog na gore opisani način, budući da se iznos koji je utvrđen na obračunskoj listi za mjesec listopad razlikuje za cca 2.000,00 kuna, odnosno manji je od onog koji se dobije kad se primijeni metodologija izračuna utvrđena Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju.

U svom dopisu HZZO nadalje navodi  „…na ime isplaćene naknade plaće Zavod će izvršiti povrat sredstava poslodavcu sukladno odredbama Zakona kojim se uređuje opseg prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, ne umanjujući pravo radnika da naknadu plaće, koju mu isplaćuje poslodavac, ostvari temeljem za njega povoljnijeg prava utvrđenog u skladu s propisima kojima se uređuju radni odnosi“.

Nakon što sam Poslodavcu dostavila dopis HZZO-a, odgovorio mi je (i to na prilično neprimjeren način) da smo se trebali obratiti Centralnom obračunu FINE, kako nas je uputio, a ne HZZO-u.

Napominjem da je Sindikat u telefonskom razgovoru sa službenicom FINE dobio informaciju da se navedenim pitanjem odnosno ukoliko postoji sumnja u pravilan obračun naknade plaće radniku za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, Centralnom obračunu FINE može obratiti isključivo poslodavac kao neposredni korisnik usluga Centralnog obračuna plaća, a ne sindikat.

Kako je Poslodavac naveo da mu metodologija izračuna visine satnice za vrijeme bolovanja sukladno odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora nije poznata jer nije utvrđena, a s obzirom na gore navedeno naknada plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog priznate ozljede na radu nije izračunata niti na Zakonom propisani način, nije nam jasno na koji je onda način Poslodavac obračunao naknadu plaće spomenutoj članici Sindikata. Budući da je sukladno odredbama Zakona o radu obveza poslodavca radniku obračunati i isplatiti plaću pa tako i naknadu plaće, smatramo da je i Poslodavcu  ili bi trebalo biti, u interesu da svojim radnicima osigura prava koja im na temelju radnog odnosa pripadaju odnosno da mu je u interesu da radnike ne zakida za njihova prava te da u tom smislu ne postoji zapreka da i poslodavac pošalje navedeni upit Povjerenstvu za tumačenje Temeljnog kolektivnog ugovora, kako bi u odnosu na radnike, postupao sukladno zakonskim i podzakonskim propisima.

Sljedeći problem o kojem tražim raspravu Sanacijskog vijeća, a o kojem sam također obavijestila Poslodavca i zatražila postupanje u skladu s pozitivnim propisima je pravo na godišnji odmor. Naime, radnicima se ne priznaje pravo na puni godišnji odmor u slučaju kad su privremeno nesposobnosti za rad zbog komplikacija u trudnoći odnosno korištenja prava na rodiljni i roditeljski dopust, ili na bolovanju, odnosno radnicima se umanjuje ukupan broj dana godišnjeg odmora utvrđen odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja uz obrazloženje da „…ukoliko žele dobiti dva dana godišnjeg odmora prema uvjetima rada (toč. d) članka 35. Kolektivnog ugovora), moraju raditi najmanje šest mjeseci, odnosno ukoliko žele ostvariti pravo na dane godišnjeg odmora prema posebnim uvjetima rada (toč. e) članka 35. Kolektivnog ugovora), moraju raditi najmanje godinu dana“.

Pravo na plaćeni godišnji odmor jedno je od temeljnih radničkih prava. To je ustavno pravo radnika kojeg se radnik ne može odreći(čl. 56. st. 3. Ustava RH, NN br 85/10, pročišćeni tekst;.Svaki zaposlenik ima pravo na tjedni odmor i plaćeni godišnji odmor i ovih se prava ne može odreći).

Zakonom o radu (Narodne novine 93/14)odredbom članka 76. utvrđeno je da radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu. Za svaku kalendarsku godinu radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, a maloljetni radnik i radnik koji radi na poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće radnika zaštititi od štetnih utjecaja, u trajanju od najmanje pet tjedana (čl. 77.). Stavkom 2. navedenog članka utvrđeno je da se trajanje godišnjeg odmora duže od najkraćega odnosno duže od četiri tjedna, te broj radnih dana koji se uračunavaju u godišnji odmor radnika, utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/2013) od 2. prosinca 2013. godine utvrđeni su kriteriji za utvrđivanje trajanja godišnjeg odmora dužeg od najkraćeg, odnosno da se trajanje godišnjeg odmora utvrđuje tako da se na 20 dana koliko iznosi najkraće trajanje godišnjeg odmora dodaju dani prema sljedećim utvrđenim kriterijima: s obzirom na duljinu radnog staža, prema složenosti poslova, prema posebnim socijalnim uvjetima, prema uvjetima rada i prema posebnim uvjetima rada, s najmanje 2/3 radnog vremena (članak 35.)

Dakle, broj dana godišnjeg odmora na koje radnik ostvaruje pravo utvrđuje se sukladno navedenim kriterijima, a temeljem u Ugovoru o radu ugovorenom radnom mjestu i poslovima koje će radnik obavljati. Činjenica je da nije propisana mogućnost da se radniku umanjuje ukupan broj dana godišnjem odmora iz razloga što je radnik na bolovanju ili rodiljnom dopustu, odnosno nije propisano mogućnost da se radniku uvjetuje rad određen broj mjeseci da bi ostvario pravo na dane godišnjeg odmora prema uvjetima propisanim u točkama d) i e) članka 35. Kolektivnog ugovora.

Sanacijsko vijeće želim upoznati i s činjenicom da Poslodavac ne poštuje odredbe Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja koje se odnose na prava i ovlasti sindikalnih povjerenika. Naime, Kolektivnom ugovorom jasno je propisano da je poslodavac obvezan u pisanoj formi odgovoriti na svaki dopis sindikalnog povjerenika najkasnije u roku osam dana.

Kao sindikalni povjerenik uputila sam brojne dopise sanacijskom upravitelju, a isto tako i sami radnici sanacijskom vijeću, međutim, na mnoge od njih nisam i nisu dobili odgovor.

Isto tako, Kolektivnim ugovorom propisano je da poslodavac treba sindikalnom povjereniku osigurati informacije koje su bitne za gospodarski položaj radnika (prijedlozi odluka i pravilnika o radu kojima se reguliraju prava i obveze iz radnog odnosa, prijedlozi poslovnih i razvojnih odluka koje utječu na ekonomski i socijalni položaj radnika), međutim i u tom smislu Poslodavac ne postupa sukladno odredbama Kolektivnog ugovora.

Činjenica je da je i Zakonom o radu propisano da je poslodavac dužan prije donošenja odluke važne za položaj radnika, savjetovati se s radničkim vijećem/sindikalnim povjerenikom o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću/sindikalnom povjereniku dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. Poslodavac je dužan radničkom vijeću/sindikalnom povjereniku na njegov zahtjev prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje. Radničko vijeće/sindikalni povjerenik ima pravo u roku od osam dana dostaviti svoje očitovanje o namjeravanoj odluci poslodavcu.

S obzirom na sve navedeno, molim Sanacijsko vijeće KBC Split da o svim navedenim točkama odnosno opisanim problemima raspravi na svojoj sjednici te da svojim autoritetom utječe na njihovo konstruktivno rješavanje, kako bi se u interesu i Poslodavca i radnika postiglo zadovoljavajuće rješenje sukladno pozitivnim propisima te da me o donesenim zaključcima obavijesti u najkraćem mogućem roku.

Ujedno želim napomenuti da sam kao sindikalni povjerenik Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara – medicinskih tehničara, dostupna  i spremna dati eventualna dodatna pojašnjenja i  informacije u vezi gore opisanih problema, ukoliko Sanacijsko vijeće nađe potrebe za istim.

            S poštovanjem,

 

Sindikalni povjerenik HSS MS – MT:

    

 

  Silvana Ganza,ms